O veliko-srpskom 9. januaru govori krik bošnjačkih žrtava genocida

Autor: Elmedina Muftić

Objavljeno: 08. January 2019. 02:01:17
Slavite dan, zbog kojeg stid osjeća i nebo i zemlja. Dan kad ste krenuli da biološki uništite jedan narod, da nam otmete Domovinu, zapalite kuću, oduzmete čast… Znate da se čast uzeti ne može. Čovijek se sa časti rađa i umire. Došli ste preko rijeke Drine, u zemlju iz čijeg grumena niste stvoreni, i u kojoj se vaš korijen od korova nikad primiti ne može, jer zemlja bosanska korov iz sebe izbacuje. Poganim čizmama gazili ste po čistim ćilimima naše zemlje Bosne, dok je sa vaših krvavih kama kapala krv zaklanih Bošnjaka.

Došli ste iz najmračnijih odaja džehenema, da pokušate uništiti Džennet ovozemaljski što Bosna se zove. Pijani, sa zadahom tamjana, širili ste velikonacionalistički smrad, kojim samo dušman može da zaudara, a naša Bosna je tad beharom mirisala.

Došli ste, a da niste bili pozvani, ni poželjni, baš kao što dolaze agresori i zločinci. Bez kucanja, nogama ste otvarali vrata naših kuća i umjesto pozdrava, urlicima, psovkama, i krvoločnim zavijanjem vuka, upadali ste u naše domove. Iza vas je ostajala pustoš i potoci krvi, tupi pogledi i krik tišine, koji probija sve vazdušne zidove, krik koji vrišteći tišinom pokušava ispričati priču koja se genocid zove.

Došli ste u našu zemlju, s najcrnjim državnim i crkvenim scenarijem, koji historija ratovanja nije zabilježila; klali ste nas, ubijali, žive na lomačama palili, vezanih ruku i nogu na mostove dovodili, i preklane nas u Drinu, Savu, Vrbas… bacali! Silovali ste naše djevojčice, djevojke i žene, njih četrdeset hiljada nosi najgori ožiljak na duši i danas više od četvrt vijeka poslije pokušavaju da saperu sa sebe otiske vaših poganih ruku.

Nasilnički, siladžijski ste upadali u našu avliju, stali na naš prag, ušli u naš čisti dom, sa poganom čizmom na kojoj se vidjela skorena krv ubijenog naroda po kojoj ste uz osmjeh i orgijanje gazili. Udarili ste po siniji, za kojom su sjedili Tatarevići, i iza sofre njih sedmoricu u smrt odveli. Na isti način ste ubili i sedmoricu Garibovića, Beganovića, devetoro Ribića, sve to u ime ovog dana – 9. januara koje slavite, a trebali bi dok je svijeta da se stidite, pogled da ne podižete.

Ubili ste i tromjesečnu bebu, bila vam je na putu ostvarenja vjekovnog sna „velike Srbije“, u kojoj bi konačno „nebeski narod“, a s pravom bi se moglo reći džehenemski narod živio zajedno. Da, ubili ste Amilu Džaferagić, tri mjeseca staru bebu u selu Biljani kod Ključa, pucali ste joj u glavu, potom je bacili u masovnu grobnicu, zajedno sa još 263 ubijehin civila Biljana. Ubili ste i tek rođenu bebu u Potočarima, ni ime nije imala, i nju ste bacili u masovnu grobnicu. Devetnaest godina poslije, kad su pronađeni i indentifikovani posmrtni ostaci njezinog tijela, dobila je ime Fatima Muhić, na svoj devetnaesti rođendan spuštena je u mezar u Potočarima, gdje će zajedno sa 8372… ubijena Bošnjaka Podrinja u Srebreničkom genocidu, čekati dan proživljenja i naplatu pravde. U temeljima genocidne tvorevine, kojoj slavite krsnu slavu uzidane su kosti 102 djece Prijedora ubijene u genocidu kao i preko tri hiljade u genocidu ubijenih građana Prijedora. Kosti 11451 ubijenog građanina opkoljenog Sarajeva, među njima 1601 ubijenog djeteta Sarajeva. Na hiljade ubijenih Bošnjaka; Ključa, Vlasenice, Bratunca, Sanskog Mosta, Foče, Višegrada, Zvornika…

Za osnivanje genocidne tvorevine na tlu države Republike Bosne i Hercegovine, u zloglasnim živim lomačama žive ste palili Bošnjake Višegrada.

To što vi slavite kao dan RS, u prijevodu na istinu zove se dan početak jedanaestog genocida koje srpski narod izvršava u kontinuitetu nad Bošnjacima. Slavite genocid i smrt, slavite što se stotine hiljada ljudi ubili, što se narod koji će u historiji biti zabilježen kao genocidan narod, kao narod koji će biti upamćen po tome da je slavio genocid i veličao ratne zločince, kao i tvorevinu koja je nastala na genocidu. Slavite što se milion ljudi protjerali sa njihovih ognjišta, što ste etnički očistili dio BiH, i nazvali ga srpskim entitetom,slavite logore u kojima ste Bošnjake mučili do granica smrti i iz kojih većina nije preživjela, slavite četrdeset hiljada silovanih Bošnjakinja, slavite na hiljade masovnih grobnica, od kojih još mnoge nisu ni otkrivene, slavite što ste agresori, što ste pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu i Sudom BiH pojedinačno osuđeni na preko 1700 godina zatvora, slavite što vam vojni i politički vrh robija doživotne kazne zatvora za izvršeni genocid. Slavite najveću nepravdu na svijetu, koja je prelivena krvlju nevinih žrtava, suzama, uzdasima, bolom preživjelih majki, djece, sestara, braće, supruga…

Oni koji slave, veličaju izvršeni genocid, jednaki su onima koji su izvršili genocid. Što govori da genocid nije, niti može biti pojedinačna odgovornost, genocid je kolektivna odgovornost naroda koji ga je izvršio, i koji dvadeset sedam godina poslije uživa, ponosi se i veliča počinjene zločine koji su okarakterisani kao genocid.

Bošnjaci i svi čestiti građani Bosne i Hercegovije, neka nam 9. januar bude opomena i pouka, da nikad ne zaboravimo, a žrtve im svakako oprostiti neće!

MLADIĆU DOŽIVOTNA ROBIJA ZA GENOCID U BIH, PRLIĆU I OSTALIMA DRUGOSTEPENA PRESUDA POTVRDIT ĆE ZLOČINE HVO I HV TJ. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOB

Dr. Emir RAMIĆ, direktor Instituta za istraživanja genocida – Kanada
Autor: Esad Krcić

Objavljeno: 20. November 2017. 01:11:06

Dr. Emir RAMIĆ: General Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, po unutrašnjem zakonodavstvu Savezne Republike Jugoslavije, oficiri – pripadnici Vojske Jugoslavije, de iure i de facto organ Savezne Republike Jugoslavije. Akte genocida (actus reus) u Republici Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Savezne Republike Jugoslavije.

Bošnjaci.Net: Gospodine Ramiću, nakon više od dvije ipol decenije od početka srpsko-crnogorske agresije na RBiH i genocida nad Bošnjacima, uključujući završetak rata i organizirano skrivanje ratnog zločinca Ratka Mladića od strane Srbije i genocidne tvorevine… zatim hapšenje, izručivanje Tribunalu, nakon višegodišnjeg sudskog procesa, spinovanja i odugovlačenja… napokon se u Haškom tribunalu iščekuje prvostepena presuda. Kakve su činjenice i dokazi nauke po pitanju cijelog političkog i vojnog kadra Srbije i Crne Gore, te kakva su očekivanja kada je u pitanju ovaj ratni zločinac?
RAMIĆ: 
Činjenice i dokazi nauke o genocidu nedvosmisleno potvrđuju da je Srbija i Crna Gora, odnosno Savezna republika Jugoslavija svojom oružanom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, Vojskom Jugoslavije odnosno Vojsko Srbije i Crne Gore, kao Vojskom Republike Srpske, vodila osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine – izvodila oružane akcije u cilju realizacije fašističkog, genocidnog, političkog projekta – formiranje Velike Srbije, kao jedinstvene srpske države na Balkanu. Svi relevantni izvori i njihova saznanja dokazuju i potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima (actus reus), u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, fašističkog i genocidnog karaktera, postojala namjera (mens rea), jasno iskazana kroz plan i projekt, za izvršenje agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čemu su prethodile određene planske, organizovane i ciljne političke, vojne i druge pripreme. Državno, političko i vojno rukovodstvo Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) je, s namjerom (mens rea) i jasno postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, planiralo, pripremalo, organizovalo i učestvovalo u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i u zločinu genocida, u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća – u svim okupiranim mjetima, gradovima u opsadi i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. General Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, po unutrašnjem zakonodavstvu Savezne Republike Jugoslavije, oficiri – pripadnici Vojske Jugoslavije, de iure i de facto organ Savezne Republike Jugoslavije. Akte genocida (actus reus) u Republici Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Savezne Republike Jugoslavije. Pravna i fizička lica bila su potpuno zavisna od Savezne Republike Jugoslavije, te su, kao takva izjednačeni sa organima Savezne Republike Jugoslavije. Republika Srpska i Vojska Republike Srpske bili su samo puki instrumenti Savezne Republike Jugoslavije bez ikakve stvarne, političke i vojne samostalnosti, a preko kojih je Savezna Republika Jugoslavija djelovala. Politička i vojna organizacija paradržavne tvorevine Republika Srpska izjednačuje se sa organima Savezne Republike Jugoslavije i ona je u potpunosti zavisila od Savezne Republike Jugoslavije, čija se djela pripisuju Saveznoj Republci Jugoslaviji. Politička, vojna i finansijska pomoć i sredstva koju je Savezna Republika Jugoslavija pružala Republici Srpskoj i Vojsci Reublike Srpske dokazuju da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Republici Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima izvršeni sredstvima Savezne Republike Jugoslavije.
Maksimalno pravno moguća kazna, doživotna robija, Ratku Mladiću, komadantu Vojske Republike Srpske, koja je presudom Međunarodnog suda pravde okrivljena za genocid u Srebrenici, smatram jedino ispravnom. Ratko Mladić je bio ključna osoba na putu u pakao i nestanak, kojim je Radovan Karadžić u oktobru 1991. godine zaprijetio Bošnjacima, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine koji poštuju svoju državu, u slučaju da pokušaju da slijede primjer Slovenije i Hrvatske i proglase nezavisnost. Mladićev put u pakao započet je u proljeće 1992. sistematskom kampanjom etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata iz velikih djelova Bosne i Hercegovine, praćenom teškim zločinima nad civilnim stanovništvom, a zaključen je u julu 1995. godine ubistvom više od 8000 srebreničkih muškaraca i dječaka, što su oba međunarodna suda i više nacionalnih sudova okarakterisali kao zločin genocida. Očekujem da će Mladić biti okrivljen po svim tačkama optužnice, posebno za sveobuhvatne udružene zločinačke poduhvate u Bosni i Hercegovini sa ciljem razdvajanja naroda, kultura i svjetova, teror nad Sarajevom i uzimanje osoblja UN za taoce i genocid u Srebrenici.

Bošnjaci.Net: Također narednih dana se očekuje prvostepena presuda hrvatske šestorke, Jadranku Prliću i ostalima, za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu zločinačke tvorevine takozvane Herceg-Bosne.
RAMIĆ: 
Prvostepenom presudom šestorki takozvane Herceg-Bosne, Jadranku Prliću i ostalima je utvrđeno kako Hrvatsko vijeće odbrane nije branio svoju državu, već zajedno sa Hrvatskom vojskom izvršio agresiju. Mi u Institutu za istraživanje genocida Kanada smatramo, a to potvrđuju rezultati nauke o genocidu, da će i drugostepena presuda potvrditi međunarodni oružani sukob, odnosno agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Podsjećam da je sam čin formiranja samoproglašene Herceg-Bosne, u cilju formiranja hrvatske zajednice, značio formiranje prostora sa kojeg bi Bošnjaci bili protjerivani. Postoji korelacija samoproglašene Herceg-Bosne i Hrvatske u realizaciji većinski hrvatskog prostora u Bosni i Hercegovini. Kada pogledamo mapu samoproglašene Herceg-Bosne i pogledamo mapu banovine Hrvatske bile su skoro iste. I ako nauka o genocidu međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat smatra kao dva odvojena pravna koncepta, u slučaju samoproglašene Herceg-Bosne, oni su povezani. Oružane snage Hrvatske bili su direktni učesnici u agresiji. Bio je to udruženi zločinački poduhvat, sa ciljem kreiranja etnički čistog prostora samo za Hrvate. Prvostepenom presudom je dokazano da je Hrvatska imala potpunu kontrolu nad samoproglašenom Herceg-Bosnom. Kada su hrvatski vojnici došli u Bosnu i Hercegovinu mijenjali bi oznake Hrvatske vojske u Hrvatsko vijeće odbrane. Hrvatska je, sud je ustanovio prvostepenom presudom, okupirala dijelove Bosne i Hercegovine. Transkripti sastanaka Tuđmana i Bobana sa Prlićem dokazuju da je Hrvatska bila agresor, odnosno učesnik udruženog zločinačkog poduhvata. Na kraju želim posebno istaći da nije tačna izjavu Dragana Čovića da se Hrvatima kroz udruženi zločinački poduhvat pokušava nametnuti kolektivna odgovornost za zločine. I udruženi zločinački poduhvat je individualna odgovornost. Prlić i ostali su osuđeni za ono što su oni radili, oni su utvrđivali i realizovali politiku samoproglašene Herceg-Bosne u skladu sa zapovijedima Tuđmana. Zato ovde govorimo i o individualnoj odgovornosti. Povampirenje takozvane Herceg-Bosne, u matici i dijaspori, neposredno prije donošenja drugostepene presude u slučaju Jadranko Prlić i drugi nije samo štetno po državu Bosnu i Hercegovinu, već i posebno za bosanske Hrvate koji imaju jedinu perspektivu u svojoj državi Bosni i Hercegovini. Pozivam bosanske Hrvate da se organizovanu suprostave povampirenju takozvane Herceg -Bosne i podjele Bosne i Hercegovine. Suprostavite se fašističkim vrijednostima u ime kojih je srušen Stari most, a koje su još i danas neodvojivi dio identiteta i ideologije Hrvatske demokratske zajednice. Tako će te dati najbolji doprinos jačanju vaše jedine domovine, Bosne i Hercegovine. Pozivam političke lidere države Bosne i Hercegovine da upotrebom svih demokratskih sredstava odmah zaustave povampirenje takozvane Herceg-Bosne, posebno u dijaspori. To antibosanskohercegovačko djelovanje je prijetnja bosanskohercegovačkoj državnosti, nezavisnosti, suverenosti i političkom subjektivitetu. Takozvane Herceg-Bosne i entiteta Republike Srpske biće onoliko koliko joj to dozvoli bosanskohercegovački politički establišment, koji mora shvatiti da se mora organizovano suprostaviti podjeli bosanskohercegovačke države.

Bošnjaci.Net: Institut na čijem ste čelu i KBSA uputilu su prijedlog za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske. Šta se očekuje od Republike Turske najzad i drugih islamskih zemalja?
RAMIĆ: 
Na žalost ni jedna islamska država u svome parlamentu nije usvojila rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Imajući to u vidu poslali smo pismo najodgovornijim političkim subjektima Turske sa zahtijevom da se u Turskom parlamentu usvoji rezolucija. Institucionalizacija prijateljstva između dvije države pored ostalog je moguće i preko kulture pamćenja u kojoj istina i pravda predstavljaju most ka boljoj budućnosti obe države. Putem strategije kulture pamćenja žrtve genocida u Bosni i Hercegovini moraju biti prisutne u Republici Turskoj. Rezolucija o Srebrenici baš kao i genocid ne smiju biti rezultat bilo čijeg ličnog mišljenja. Ona mora da se bazira na faktima, na presudi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, na presudi Međunarodnog suda pravde, na presudama više nacionalnih sudova i na principima borbe za ljudska prava i slobode. Međunarodni i nacionalni sudovi su potvrdili da ovaj zločin odgovara okviru definicije genocida u skladu sa Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. To nije politička izjava. To je pravna činjenica. Genocid je zločin i oni koji su ga počinili su zločinci koji kao takvi trebaju biti kažnjeni. Na kraju želim istaći da nije mogaća usporedba genocida u Srebrenici i navodnog genocida nad Jermenima. Genocid u Srebrenici je presuđen pravosnažnim odlukama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog tribunala.

Bošnjaci.Net: Zapažena su lobiranja za bosanskohercegovačke interese u Kanadi od strane Instituta za istraživanje genocida i KBSA. Možete li nam dati nekoliko važnih detalja odnosa Vlade Kanade prema preživjelim žrtvama genocida i bh. lobistima u Kanadi?
RAMIĆ: 
U zadnjih deset godina mi smo sa kanadskim premijerima i ministrima u vladi imali veoma dobru korespondenciju. Karakteristično da je Kanadska vlada skoro uvijek odgovarala na naša pisma u kojima se tražio veći uticaj Kanade na zaštitu bosanskohercegovačkih državnih interesa, posebno na zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta od raznih antibosanskih politika. Dosadašnji najvažniji rezultati lobiranja za bosanskohercegovački interes u Kanadi su: bosanski jezik je priznat u Kanadi, narodno ime Bošnjak se upotrebljava u kanadskim statističkim i drugim dokumentima, genocid u BiH se izučava u školama u Kanadi, kanadski parlament je jednoglasno usvojio dvije Rezolucije o genocidu u Bosni i Hercegovini, pušten je u parlamentarnu proceduru Zakon o genocidu u Bosni i Hercegovini – {Kanada će biti jedina zemlja u svijetu koja će prava žrtava genocida u Bosni i Hercegovini, a koji žive u Kanadi, regulisati sopstvenim državnim zakonom}, podržana inicijativa za osnivanje Klub Prijatelja Bosne i Hercegovine u Kanadskom Parlamentu, organizovana stalna izložbena postavka o genocidu u Bosni i Hercegovini u Kanadskom muzeju za ljudska prava u Vinipeku, genocid u Bosni i Hercegovini prezentiran Kanađanima i kanadskim univerzitetima, otkriven spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u kanadskom gradu Windsoru, iniciran projekat kojim je kanadska vlada podržala obilježavanje Svijetskog dana bijelih traka. Posebno je važno što kanadski gradovi na prigodan način obilježavaju Dan državnosti Bosne i Hercegovine i Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, svjetski Dan bijelih traka i Dan genocida u Srebrenici.
Kanada ima dugu tradiciju angažiranja u Evropi u ključnim i najtežim momentima njene povijesti. Takav odnos Kanade prema Evropi zadržan je do današnjih dana. Blagodareći ovom angažiranju Kanada je i sama crpila svoju nacionalnu definiciju i definiciju vlastite suverenosti. Kanada je od prvog momenta bila uključena i vojno i politički u prelomnim dešavanjima na Balkanu tokom 90/tih. Imala je največu mirovnu vojnu misiju u svojoj povijesti upravo u Bosni i Hercegovini, oko 40 hiljada vojnika. Danas je Kanada kao vojni lider unutar NATO, angažirana u Latviji. I jedna i druga vrsta vojnog angažiranje Kanade (u Bosni i Hercegovini, nekada i Latvija, danas) imala je za cilj zaštitu i odbranu evropskih tekovina, i, prije svega – odbranu granica i suverenosti malih evropskih zemalja. To su činjenice koju ukazuju na kontinuitet njenog interesa i sudbinske povezanosti sa dešavanjima u Evropi, a posebno sa najtrusnijim područjem evropskog političkog okruženja – zemljama Zapadnog Balkana.
Trgovinski sporazum CETA prvi je trgovinski sporazum takve vrste koji je zaljučila jedna zemlja sa zemljam EU. Taj sporazum ima karakter historijske prekretnice u odnosima Kanada prema Evropi, ali i zemljama koje su perspektivne članice EU. Dakle, posve je moguće da će kasnija primjena ovog Sporazuma voditi i ka promjeni odnosa Kanade prema regionu Zapadnog Balkana.
Povratak Kanade na Balkan osim ovih evropskih razloga, mogao bi imati i ve glavne motive i interese:
– Aktivan povratak Kanade u međunarodna dešavanja mogao bi ići preko stvaranja nove kanadsko /evropske inicijative za Balkan.
-Kanada je već aktivno, vojno uključena u zaštitu granica malih evropskih država pred ruskim prijetnjama malim državama.
-Pojačani uticaj Rusije na Balkanu imat će posve sigurno, odgovor u rastu interesa Kanade za dešavanja na Balkanu i njenu orijentaciju da zaštiti nepromijenljivost granica država na Balkanu.
– Zatvaranje ambasade Kanade u Bosni i Hercegovini može se posmatrati kao pasivni, doduše pogrešan, odgovor Kanade, na rastuće uticaje sila koji se najviše očituju u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci.Net: Javnosti će biti interesatno da iz prve ruke sazna za kakvu Bosnu i Hercegovinu lobirate?
RAMIĆ: 
U fokusu našeg lobiranja su Bosna i Hercegovina kao evropska, demokratsaj, slobodna država građana i naroda, poštivanje pluralnog bosanskohercegovačkog naslijeđa oličenog u Ideji Bosne i Bosanskom duhu, vrlo sličinim kanadskom Kulturnom mozaiku, borba protiv svih oblika segregacije, diskriminacije i aparthejda u Bosni i Hercegovini, borba za pluralno bosanskohercegovačko društvo i državu kojom vladaju državni zakoni, a ne entitetska ili partijska „politička sila”, Bosanskohercegovačka dijaspora u Kanadi je lobirala, lobira i lobirače za bosanskohercegovačku državu i društvo kao zajednicu građana i ravnopravnih naroda koji je vole i poštuju kao svoju jedinu domovinu. Od Kanade tražimo podršku evroatlanskom putu Bosne i Hercegovine, nastavak saradnje na ranije dogovorenim projektima deminiranja u Bosni i Hercegovini, potpisivanju sporazuma vezanim za socijalnu zaštitu, pitanje mladih, ali i drugih značajnih za našu dijasporu. Ističemo da je veoma značajna globalna pozicija Kanade u svijetu, te da Kanada zadrži fokus u Bosni i Hercegovini. Istićemo prednost Kanade, koja se ogleda u bogatstvu prisustva ljudi iz cijelog svijeta. U više navrata smo poslali zahvalnost Kanadi za učešće kanadskih vojnika u mirovnim misijama u Bosni i Hercegovini u ime više od 80.000 ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Kanadi. Kanadski Kulturni mozaik je planetarna važnost o načinu života ljudi različitih vjera i nacija koji žive i mogu živjeti zajedno, a što je karakteristično i za Bosni i Hercegovini. Energetski i drugi potencijali Kande, koja se se prostire na 7% ukupne površine zemlje su značajni. Velike zalihe nafte, po kojim su drugi u svijetu, odmah iza Saudijske Arabije, velika nalazištima uglja, potpisivanje Sporazuma sa EU, što će omogućiti slobodniju trgovinu i povećanje GDP-a Kanade, su bitni faktori za bolju saradnju Kanade i Bosne i Hercegovine. U Kanadi je prisutna pravosudna i sistemska pravna i politička sigurnost, što Bosni i Hercegovini može primjeniti u vlastitoj praksi.

Bošnjaci.Net: Šta nam možete reći o kanadsko evropskoj alijansi za boljitak Balkana, posebno BiH?
RAMIĆ: 
Zaključivanje Sporazuma CETA nije slučajan događaj već je vođen dugoročnim strateškim interesima globalnog preoblikovanja. A to u suštini znači stvaranje nove Zapadne Alijanse kroz izravno povezivanja Sjeverne Amerike i Evrope u kojem Kanada ima ulogu mosta. Kanada ima snazan interes za pronalazenjem formule za integraciju zemalja Zapadnog Balkana i sprečavanje fragmentacije zemalja Evrope, posebno Bosne i Hercegovine i zbog vlastitih interesa očuvanja jedinstva zemlje (Quebec) i vjerodostojnosti u odbrani principa na kojem počiva njeno ustrojstvo kulturnog mozaika. Pronalazak formule za povratak Kanade na tlo zemalja zapadnog Balkana putem nove inicijative sa Evropom u pozadini ima interes pokazati strateski karakter vanjske politike zemlje. Premijer Trudeau želi putem ove inicijative ne samo da vrati Kanadu kao relevatni politički faktor u globalnim i evropskim odnosima, već takođe, da pokaže strateški karakter svoje vanjske politike. Ove inicijative ima svoju pozadinu i u povratku jačanja kredibiliteta NATO pogotovo poslije Trumpovog bagatelisanja uloge NATO saveza. Došlo je vrijeme da Kanada korigije svoju raniju šutnju i pasivnost među zemljama Zapadnog Balkana, a koja je najviše, rezultat vanjske politike Konzervativaca. Liberali sada imaju sanšu da se vrate velikoj tradiciji aktivnog učešća u etabliranju stabilnosti i prosperiteta zemalja Zapadnog Balkana. EU treba pomoć, našla se u sendviču između SAD i Rusije, Trumpa i Putina, Iznutra je razjedinjena narastajućim nacionalizmom i strahom od terorizma, izbjeglica, krize Eura, Brexita. Evropa je u okruženju – pored Trumpa i Putina, tu je Turska, sektaski haos Bliskog istoka, crna i muslimanska Afrika, čiji pripadnici žele u Evropu. Evropi ne treba još jedna kriza, ne treba joj zalutali hitac nekog luđaka na Balkanu. Balkan je balkon, dio evropske građevine, ali nije pod krovom, a krov je EU i NATO. EU treba pomoć, pomoć treba da stigne iz Kanade. Bosni i Hercegovini treba pomoć da bi sačuvala svoja svojstva pluralnosti, da bi bila uzor i susjedima, ali i uzor prema ostalima u Evropi i svijetu. Kanada je pluralna država, kanadski kolaž poznat kao kanadski Kulturni mozaik je uzor, Kanada je najpoželjnija zemlja. Nikada u historiji Evropa nije ovoliko trebala Kanadu kao sad. Nikad u historiji Bosna i Hercegovine nije više trebala Kanadu kao sada.

Bošnjaci.Net: Za koji dan će biti Dan državnosti Bosne i Hercegovine, sa historijskog ali i današnjeg aspekta šta za građane BiH u Kanadi znači ovaj dan?
RAMIĆ: 
25. novembra 1943. godine održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), u Mrkonjić Gradu. Na pomenutom zasjedanju donesena je odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, potvrđene su njene historijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Bosna i Hercegovina je odlukom na ovom zasjedanju, definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava.
Veličina i historijska vrijednost ZAVNOBiH-a ogleda se u tome što je umjesto mržnje ponudio – bratstvo, umjesto razdora – jedinstvo, umjesto podvojenosti – ravnopravnost, umjesto sluganstva tuđinu samostalnost-nezavisnost-suverenost, u vlastitoj državnoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj zajednici. ZAVNOBIH je forsirao i naglašavao jedinstvenu bosanskohercegovačku državu u kojoj susret sa državom čini radost u kojoj susret sa drugim i drugačijim opet čini radost. Svima onima koji bojkotuju ovaj historijski datum, svima onima koji za državu Bosnu i Hercegovinu govore da je vještačka tvorevina koja nema budućnost, svima onima koji negiraju antifašistički program oličen u borbi protiv agresija i genocida, svima onima koji guše osnovna ljudska prava i slobode, svima onima koji uzalud hoće Bosnu i Hercegovinu samo po svome cilju, svim zarobljenicima prošlosti izbrisanih historija poručujem: Bosna i Hercegovina je historijska država koja ima svoj vlastiti identitet i vlastitu historiju. Naziv bosanski nije termin koji određuje nacionalnu, regionalnu ili teritorijalnu pripadnost. To je naziv za historijski i civilizacijski proces, nešto što kroz sve historijske promjene i političke suprotnosti traje više od hiljadu godina. Zato je Bosnu i Hercegovinu nemoguće poharati tako da bi ostala poharana i uništena, ona će se uvijek vratiti na svoj nivo, na nivo Ideje Bosne i Bosanskog duha. Poraz te Ideje i tog Duha je poraz Bosne i Hercegovine, a ne propast Evrope. Kada su u pitanju zločini prema toj Ideji i tom Duhu svaki kompromis je sramna izdaja pravde i istine. Pomirenje nam treba radi povratka nade čovjeku i civilizaciji kroz vračanje Ideje Bosne i Bosanskog duha svome bosanskohercegovačkom izvoru, ali uz neopoziv uvjet da ratni zločinci budu gonjeni i kažnjeni, žrtva obeštečena. Bez toga nema niti može biti ni mira ni pomirenja, ni istine, ni pravde, ni historijskog vračanja Ideje Bosne i Bosanskog duha svome izvoru.
U Bosni i Hercegovini zlo je još aktivno, a dobro je još pasivno. Antibosanska kampanja u matici i dijaspori je projekat u kome nosioci tog projekta maninipuliraju sa narodima i građanima. Ne manipuliraju samo nosioci antibosanske kampanje, nego i sa njima manipuliraju, međunarodna zajednica. Ni s kim se historija nije poigrala kao s Bosnom i Hercegovinom. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina. Poharavaju je je stoljećima, ali ona ide dalje. U mojoj domovini ima samo jedna deviza postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne.
Svim istinskim baštinicima Ideje Bosne i bosanskog duha, svim onima koji rade da dobra zemlja Bosna i Hercegovina uvijek ostaje dobra čestitam 25. novembar Dan državnosti, uz dužnu počast svima onima koji su svoje živote utkali u državu Bosnu i Hercegovinu, njen suverenitet, politički subjektivitet i teritorijalni integritet.

BIH – SRBIJA: REVIZIJA PRESUDE ICJ – PUT KA PRAVDI ILI NASILJU?

Autor: IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom najavljene revizije presude ICJ u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije pripremio analizu stanja i mogućnosti uspjeha revizije. Iz analize „BiH – Srbija: Revizija presude ICJ – put ka pravdi ili nasilju?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Bosna i Hercegovina je 1993.godine podnijela tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu najveće sudske instance u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija. Presuda ICJ je donesena 26. februara 2007.godine, u vezi sa spоrоm kојi sе odnosi na kršenja Kоnvеnciје о sprečavanju i kažnjavanju zločina gеnоcida, kојu је usvојila Gеnеralna skupština UN-a 9. dеcеmbra 1948.godine i na razna pitanja za kојa je BiH tvrdila, da su sa tim pоvеzana. Presuda predstavlja značajan međunarodni pravno sudski akt, jer je najviši UN-ov sud definirao pokolj nad bosanskim muslimanima u Srebrenici genocidom, za koji ne smatra odgovornom Srbiju i odbacuje zahtjev za isplatom financijske odštete, ali Srbiju smatra odgovornom, jer je zločin propustila spriječiti te kazniti počinitelje.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom najavljene revizije presude ICJ u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije pripremio analizu stanja i mogućnosti uspjeha revizije. Iz analize „BiH – Srbija: Revizija presude ICJ – put ka pravdi ili nasilju?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Revizija kao pravni institut dopušten Statutom i Poslovnikom (ICJ)
Članom 61 Statuta ICJ i članom 99 Poslovnika ICJ predviđeni su uvjeti i procedure da bi se pokrenuo postupak revizije presude. Članom 60 Statuta se navodi da je presuda ICJ konačna i bez prava na žalbu, zbog toga je postupak revizije veoma specifičan i podrazumijeva nove odlučujuće dokaze koji nisu bili poznati prilikom donošenja presude. Podnošenjem revizije se automatski ne otvara postupak pred ICJ, nego Sud donosi presudu da li su dokazi ispunili sve potrebne uvjete da se pristupi reviziji kao pravnom institutu kojeg dopušta Statut i Pravilnik ICJ. Generalni rok za podnošenje revizije je 10 godina od donošenja presude ICJ, a pokretanje revizije se zahtjeva u roku od šest mjeseci od saznanja za nove dokaze. U slučaju eventualnog podnošenja revizionog zahtjeva Bosne i Hercegovine, Republika Srbija ima pravo da podnese svoje mišljenje o prihvatljivosti prijave-revizije u roku kojeg odredi ICJ ili predsjednik ICJ, a ako Sud ne zasjeda, nakon toga mišljenje srbijanske strane se također dostavlja bosanskohercegovačkoj strani, a ICJ može zatražiti dodatne stavove ili objašnjenja od strana prije nego donese konačnu odluku da li će uopće otvoriti postupak po podnesenoj reviziji. Dakle, eventualnim podnošenjem revizije od strane Bosne i Hercegovine automatski se ne otvara postupakrevizije pred ICJ, nego se otvara vrsta predpostupaka i onda bi se čekala odluka ICJ da li je Bosna i Hercegovina priložila dovoljno uvjerljive i odlučujuće dokaze da bi se pokrenuo postupak revizije pred ICJ, uz aktivno učešće i zasigurno osporavanje Republike Srbije. Ne postoji značajna sudska praksa u vezi sa revizionim postupkom pred ICJ, a Statut i Poslovnik, koji su vremenom mijenjani, ne sadrže precizne definicije oko predstavljanja u revizionom postupku, posebno imajući u vidu da razni politički predstavnici i stručnjaci osporavaju legalitet i legitimitet za revizioni postupak dosadašnjem agentu BiH, koji je zastupao tužbu BiH protiv SRJ-Srbije. Ukoliko bi Bosna i Hercegovina podnijela zahtjev za reviziju preko dosadašnjeg agenta, po svemu sudeći da bi se, kao prethodno pitanje od strane Srbije, postavilo pitanje legaliteta predstavljanja, ali i politički, i od strane srpskih predstavnika u BiH. Dosadašnji agent BiH pred ICJ nije opozvan, dok na drugoj strani pravila ICJ zahtijevaju da države, koje su u sporu pred ICJ moraju imati svog agenta sve vrijeme trajanja sudskog postupka odnosno moraju osigurati kontinuitet zastupanja. Revizija se može predati i zvaničnim diplomatskim putem posredno i neposredno i po ovlaštenju. U svakom slučaju eventualno osporavanje legitimacije, načina, legaliteta ili kanala predaje zahtjeva za reviziju od strane Bosne i Hercegovine zasigurno bi zasluživalo poseban pristup ICJ i prema mišljenju analitičara ne bi se mogao svesti samo na prostu provjeru legaliteta i legitimiteta zastupnika i/ili podnosioca zahtjeva za reviziju od registrara ICJ-a, nego bi moglo uključiti i poseban postupak i raspravu, te odluke u pogledu legaliteta. Činjenica je, da agent BiH pred ICJ u tužbi BiH protiv Srbije nikada nije zvanično razriješen od strane Predsjedništva BiH, koje ga je i imenovalo, daje dodatni argument Bosni i Hercegovini u tumačenju legaliteta po unutrašnjem pravu.

BiH i Srbija imaju pravo na rok za reviziju od 10 godina
Opći rok za podnošenje revizije pred ICJ je 10 godina i ističe krajem februara 2017.godine. Obje strane u sporu, BiH i Srbija, imaju procesnu mogućnost za podnošenje zahtjeva za reviziju. Prema izjavama Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, Bosna i Hercegovina razmatra mogućnost podnošenja zahtjeva za reviziju. Srbija, zvanično, osim nekih političkih izjava kao reakcija na najavu revizije od strane BiH, nije nagovještavala eventualno pokretanje revizije. Srbijanska strana bi nakon podnošenja zahtjeva za reviziju od strane BiH bila u procesnoj mogućnosti, uz odobrenje ICJ, da se izjasni o svim bitnim aspektima podnesene revizije. Nagovještaji i izjave srpskih zvaničnika u BiH, pa čak i nekih međunarodnih predstavnika u BiH, da nema „novih dokaza“ za reviziju i da dosadašnji agent BiH pred ICJ odnosno da nitko trenutno u BiH nema pravo i ovlaštenje za pokretanje revizije su nepravne izjave, jer samo ICJ može da odluči po ovim pitanjima. Svako prejudiciranje i zauzimanje stavova da nema dokaza, da nema zakonske i procesne mogućnosti za ulaganje revizije su ne samo nestručne i protupravne izjave, nego prejudiciraju konačne odluke ICJ-a. Čak kada bi eventualno revizija bila podnesena i javno objavljena, opet je ICJ, odnosno mjerodavni sud, taj koji će donijeti odluku o svemu. Zbog toga svi protupravni komentari ne doprinose stvaranja pravne sigurnosti i povećavaju političke napetosti.

Politički predstavnici srpskog naroda u BiH
nisu osporili tužbu BiH pred ICJ

Definitivno je nejasan odnos srpskih političkih i drugih predstavnika u BiH prema procesu u kojem je BiH 1993.godine tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) – Srbiju pred ICJ zbog kršenja konvencije o genocidu. Najprije Momčilo Krajišnik, kao srpski član Predsjedništva BiH, nije osporio tužbu BiH protiv Srbije pred IJC, iako je na to imao pravo u roku tri mjeseca kao i svaki član Predsjedništva BiH, na međunarodne ugovore ili akte koje su jedna od tzv. tri strane u BiH potpisale od 1992.godine do potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. I Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) u predviđenom roku od tri mjeseca nije osporila Tužbu BiH protiv SRJ (Srbije) pred ICJ. Prilikom imenovanja Sakiba Softića za agenta BiH pred ICJ, nakon smjene Muhameda Šaćirbegovića, ponovo srpski član Predsjedništva BiH nije posegnuo za vitalnim nacionalnim interesom i agent Softić je dobio legitimaciju da nastavi predstavljanje i zastupanje BiH pred ICJ u tužbi protiv Srbije. Očigledno je, da srpski predstavnici u BiH nisu smatrali da trebaju zaustaviti tužbu BiH protiv Srbije na ICJ. Analitičari smatraju da su prvobitno Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, a potom i drugi srpski predstavnici, nezadovoljni (pre)raspodjelom Daytonskim sporazumom napravili osvetu Slobodanu Miloševiću, ali i željeli su da stvore trajnu situaciju egzistiranja tužbe i tako drže srbijansku politiku u statusu taoca, te da drže pozornost Srbije na pitanjima koja se tiču RS-a. Kakogod, ovakva politika je rezultirala presudom ICJ po kojoj je Srbija presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a vojska i policija RS presuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. Interesantno da Srbija, oslobađanje od direktne odgovornosti za genocid, slavi kao svoju pobjedu, iako su presuđeni za najstrašniji zločin – zločin genocida. S tim u vezi političke izjave srpskih predstavnika u BiH su prema mišljenju analitičara danas ustvari briga za RS, jer su svjesni da bi revizioni proces mogao eventualno ponovo otvoriti i ulogu Republike Srpske (RS), te da skoro nitko i ne spominje Srbiju. U svojim izjavama navode da bi revizioni proces pokrenuo čak i raspad BiH. Stvara se utisak da su revizionim postupkom više zabrinuti i više nervoze pokazuju predstavnici RS, nego zvanični Beograd. Srpski predstavnici u BiH, nakon presude ICJ od 26.februara 2007.godine da su Vojska (VRS) i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a počinili genocid u Srebrenci u kontinuitetu negiraju genocid i osporavaju presudu ICJ, ali i presude ICTY-a.

Zašto su srpski predstavnici u BiH prihvatili presudu ICJ
da su vojska i MUP RS-a direktno odgovorni za zločin genocida?

Analitičari postavljaju pitanje zašto upravo srpski predstavnici u BiH, koji na razne načine negiraju genocid, nisu pokrenuli pitanje nalaza iz presude ICJ imajući u vidu da su u procesu BiH protiv Srbije presudom ICJ označeni vojska i policija RS-a kao direktni izvršioci genocida, a ne Srbija koja je za to tužena. BiH je tražila odgovornost Srbije, a ICJ je presudio Srbiji za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a organe RS za direktno izvršenje genocida. Možda su politički predstavnici Srba u BiH očekivali da Srbija pokrene reviziju u kojoj bi pored svoje, negirali i odgovornost RS-a, ili su pak i Srbija i RS zadovoljne presudom kojom su proglašeni odgovornim. Ali onda začuđuje zašto i Srbija i predstavnici RS-a negiraju na svim političkim i pravnim instancama odgovornost za genocid, umjesto da to urade na svjetskom sudu koji ih je i proglasio odgovornim za genocid.

Zasigurno je, da bi se eventualna revizija od strane BiH fokusirala i na Srebrenicu i odgovornost Srbije, te je onda još nejasnije zašto su interesi Srbije kod srpskih političkih predstavnika u BiH i RS-u važniji od interesa RS-a.

Uloga Čovića i Đukanovića u revizionom postupku?
Analitičari ukazuju da su finalne aktivnosti za eventualni postupak revizije BiH pred ICJ započele prije godinu dana. Protok od devet godina je sasvim realan protok vremena da jedna strana pokuša istražiti i prikupiti sve relevantne informacije i dokaze koji bi eventualno bili odlučujući za pokretanje postupka revizije. Tužba iz 1993.godine prema kojoj BiH tuži SRJ-Srbiju za kršenje konvencije o genocidu je ustvari jedina mogućnost pred ICJ da se utvrdi krivična odgovornost država, jer je poznato da su za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nadležni krivični sudovi, kako nacionalni tako i međunarodni, kao što su Stalni krivični sud (ICC), Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i dr. Poznati su brojni drugi primjeri pred ICJ kada su se države optuživale npr. za oružane aktivnosti na teritoriji druge države (npr. Demokratska Republika Kongo protiv Ugande) gdje je ICJ presuđivao i smatrao da je npr. Uganda prekršila načela neupotrebe sile u međunarodnim odnosima i neintervencije, odnosno da je Uganda prekršila svoje obaveze prema konvencijama međunarodnog humanitarnog prava.
Analitičari smatraju da je dokazivanje krivične odgovornosti jedne države za počinjen genocid neusporedivo teži i kompleksniji zadatak za jednu državu od drugih oblika državne odgovornosti. Posebno, što je u procesu BiH protiv SRJ-Srbije, ICJ primijenio najviše standarde koje je prethodne primjenjivao ICTY/krivični Tribunal za bivšu Jugoslaviju u suđenjima i procesima protiv pojedinaca odgovornih za zločin genocida u BiH. ICJ je primjenjujući krivične procedure i standarde jednog drugog međunarodnog suda (ICTY) koji utvrđuje pojedinačnu odgovornost, postavio skoro nedokučivi standard da jedna država može biti direktno odgovorna za kršenje konvencije o genocidu i prihvaćajući samo pravomoćne pravne zaključke sa ICTY-a, što je također predmet kritičkih mišljenja i pravnih analiza. O presudi ICJ u sporu između BiH i SRJ odnosno Srbije je napisano dosta toga i čak je još uvijek otvoreno pitanje i same definicije zločina genocida, odnosno na koji način se zločin genocida može dokazati pred međunarodnim sudom bilo za pojedinačnu, bilo za državnu odgovornost. Eksperti smatraju da moraju postojati drugačiji pristupi u dokazivanju odgovornosti države. S tim u vezi smatra se da je BiH imala veoma težak zadatak prikupljanja dokaza za reviziju koji bi sadržavali genocidnu namjeru ili dodatne informacije o kršenju konvencije o genocidu od strane Srbije. Dokaza o involviranosti SRJ-Srbije u ratu u BiH je bezbroj i sama Srbija ne bježi od odgovornosti da je aktivno preko JNA-VJ i 30. kadrovskog centra, svojih generala, MUP-a i specijalnih jedinica učestvovala u BiH do kontinuirane vojne, logističke i financijske pomoći bosanskim Srbima, ali ICJ je potvrdio da nije izdavala naredbe JNA-VJ, specijalnim jedinicama VRS i MUP-u RS da počine genocid (ostali zločini nisu bili u nadležnosti ICJ kao istrebljenje, ratni zločin i drugi zločini protiv čovječnosti) odnosno i kada su se jedinice SRJ-Srbije nalazile u BiH i kada su počinile zločine (Škorpioni i dr.) da su bile podčinjene RS-u odnosno VRS ili MUP-u RS ili su djelovale „samostalno“.
Momčilo Perišić, načelnik generalštaba VJ, je pred ICTY bio presuđen na 27 godina zatvora, ali je Theodor Meron, predsjednik ICTY-a, zbog utjecaja velikih sila, promijenio standarde i u žalbenom postupku oslobodio Perišića (ranije je predsjedavao Vijećem koje je oslobodilo i Antu Gotovinu) svih optužbi, uključujući i Srebrenicu. Iako su „Meronovi standardi“ (linkovi: http://www.ifimes.org/ba/8484-ratni-zlocini-genocid-moze-li-theodor-meron-sacuvati-ugled-icty , http://www.ifimes.org/ba/8603-icty-meronizacija-nase-buducnosti , http://www.ifimes.org/ba/8896 ) nakon niz presuda ICTY promijenjeni, zahtjev za reviziju od glavnog tužioca ICTY Serga Brammertza protiv oslobađajuće presude Perišiću, Meron kao predsjednik ICTY nikada nije dozvolio.
Bakir Izetbegović i pravni stručnjaci su pod snažnim pritiskom i predstavnika međunarodne zajednice, ali i Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Postavlja se pitanje da li je i koliko je Crna Gora, koja je apsolutno zaštićena od procesa revizije, jer je Srbija ranije zvanično preuzela pravno nasljedstvo i time svu odgovornost za sebe pred ICJ-om, pomogla BiH da raskrinka Miloševićev režim i počinjen genocid u BiH. Posebno imajući u vidu arhive Vojske Jugoslavije i Službe državne sigurnost (SDB) zajedničke tadašnje države, a koje se nalaze u Podgorici. Pojedini bosanskohercegovački lideri imaju jake prijateljske veze sa liderom Crne Gore Milom Đukanovićem. Najjače prijateljske veze sa Đukanovićem ima predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH (SBB) Fahrudin Radončić. Zato je logično očekivati da će lider SBB-a učiniti sve da njegov prijatelj pomogne u postizanju pravde i dokazivanju istine.

Analitičari smatraju da predstavnici HDZ BiH i predstavnici hrvatskog naroda neće zvanično, u slučaju određenih državničkih odluka, opstruirati podnošenje eventualne revizije BiH pred ICJ. Osporavanjem revizije bi Hrvati i Hrvatska ušli i u proces osporavanja zločina, a očigledno da bi revizija mogla biti fokusirana i na zločin genocida u Srebrenici u utvrđivanju direktne involviranosti Srbije. Da li hrvatski narod zaista ne želi da žrtve iz Srebrenice ostvare svoja prava i mogućnost revizije je „pitanje od milijardu dolara za Dragana Čovića“. Također, ne treba zaboraviti da je tužba BiH za genocid obuhvaćala i Hrvate koji su stradali na području Bosanske Krajine. Čović preuzima veliku povijesnu odgovornost bezrazložno stajući na stranu zvaničnog Beograda (a ne nikako RS, ili bilo kojeg srpskog političkog predstavnika u BiH, jer je eventualna revizija BiH protiv Srbije) u pogledu ulaganje revizije BiH pred ICJ.

U čije ime govori ambasador Moore?
Ambasador Jonathan Moore, šef misije OSCE-a u BiH je grubo svojim javnim istupima da nema novih dokaza i da BiH ne treba da ulaže reviziju pred ICJ zloupotrijebio svoj mandat i tako pokušao da javnim pritiskom na pravni team BiH i Bakira Izetbegovića spriječi podnošenje revizije. Postavlja se pitanje u čije ime govori ambasador Moore i da li zbog takvih izjava zaslužuje da bude opozvan iz BiH kao ambasador OSCE-a. Upravo predstavnici međunarodne zajednice trebaju i moraju osigurati demokratski ambijent i vladavinu prava. Vladavina prava je upravo osiguravanje uvjeta da jedna država koja je prije deset godina okončala postupak protiv druge države pred jednim međunarodnim sudom ima mogućnost da pokuša iskoristiti zagarantirano međunarodno sredstvo, sredstvo revizije pred ICJ, kao jednim od glavnih organa UN-a. Pozivanje na pravdu, a istovremeno vršiti politički pritisak, od strane ambasadora Moore-a je licemjerna izjava i akt, jer pravda se postiže predviđenim građanskim, međunarodnim i kaznenim procedurama, kažnjavanjem zločinaca, pojedinaca ili država. Drugi vid „pravde“ je poznat kroz historiju, kada se pravde uzima „u svoje ruke“ što onda nužno vodi ka nasilju, a izjave Moore-a upravo idu u tom smjeru da žrtva ili država potiče realizaciju pravde na privatan i nedopušten način, a ne na sudski, što vodi u anarhiju, nasilje čak i zločin.

Šta i tko ugrožava regionalnu sigurnost?
Upravo bi predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić mogao odigrati važnu ulogu ukoliko bi pozvao bosanske Srbe da se spuste političke tenzije i omoguće da se proces pred ICJ okonča ukoliko BiH podnese zahtjev za reviziju. Postavlja se pitanje ukoliko bi Srbija najavila ili podnijela zahtjev za reviziju, da li bi bilo tko uključujući i bošnjačke predstavnike politički osporio taj zahtjev za revizijom presude ICJ. Zasigurno ne bi. Svi oni koji su protiv revizije, koju bi pokrenula BiH i tvrde da ne postoje novi dokazi, uključujući i pojedine međunarodne predstavnike, upravo bi oni na poziv Vučića mogli shvatiti da samo ICJ može da odluči i kaže da li ima ili nema novih dokaza i da li BiH može pokrenuti proces revizije, a ne nikako političari. Kao što je sasvim jasno, da odluku da se pokrene revizija može samo inicirati pravni team BiH snagom argumenata, a ne nikako politika koja navodno treba odlučiti da li ima ili nema dokaza. Odluka je pravna i nikako politička. Podnošenje revizije pred ICJ bi upravo moglo da povrati povjerenje ako bi se proces revizije promatrao kao pravni akt, jer onoliko koliko protivnici revizije smatraju da se podnošenjem revizije ugrožava BiH i regionalna sigurnost, toliko se ugrožava ta ista sigurnost od njih samih. Da li međunarodni i nacionalni predstavnici u BiH, koji su protiv revizije, smatraju da li Srbija ima pravo uložiti reviziju ukoliko smatra da je nepravedno presuđena za nesprečavanje ili nekažnjavanje genocida odnosno da li bi kritičari revizije bili protiv toga da Srbija uloži reviziju i traži sa novim dokazima da vojska i policija RS nisu odgovorni za zločin genocida u Srebrenici. Kako Srbiju nitko ne bi mogao ni teoretski, ni faktički onemogućiti da podnose reviziju, ukoliko bi pravni team Srbije smatrao da ima dokaze, zašto bi to neko osporio pravnom teamu Bosne i Hercegovine. Zašto bi Bosna i Hercegovina bila u drugačijoj poziciji od Republike Srbije i od bilo koje druge države odnosno zašto bi joj bila uskraćena mogućnost da ne iskoristi raspoložive pravne instrumente da bi dokazivala počinjene najteže zločine na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

Svjedočenje o brutalnim ubistvima civila u prijedorskom selu Zecovi

Sud BiH: Svjedočenje o brutalnim ubistvima civila u prijedorskom selu Zecovi
Tužilaštvo BiH je pročitalo iskaz preminulog svjedoka Radovana Grbića koji je ispričao kako je optuženi Duško Zorić ubijao civile u prijedorskom selu Zecovi, prenosi BIRN.
Vezani članci:

SUD BiH : Potvrđena optužnica u predmetu Đuro Matuzović i drugi, terete se za zločine nad Srbima
Suđenje Naseru Oriću: Ilić ubijen u unakrsnoj vatri, amidžić Ibranu nije dao papir
Naredne sedmice početak suđenja za zločine u Prijedoru
Svjedoci potvrdili: Naser Orić u toku napada na Zalazje je bio ranjen i nije imao bradu
Počelo suđenje Mehmedu Aleševiću, tereti se da je tukao zarobljenike i da ih je seksualno zlostavljao

Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi u julu 1992. godine, optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.

Prema optužnici, Milunić je bio komandir Rasavačke čete 6. bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Radomir Stojnić komandir Rezervne stanice milicije Rasavci, a Radovan Četić predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i Kriznog štaba za selo Rasavci. Ostali su bili pripadnici Rasavačke čete, milicije te drugih formacija.

Tužilaštvo je pročitalo iskaz preminulog svjedoka Radovana Grbića iz 2009. godine, u kojem je naveo da je učestvovao u „akciji evakuacije“ Bošnjaka u Zecovima „i dalje“, koja je počela u ranim satima u ljeto 1992. godine. S njim u jedinici, između ostalih, bio je i Duško Zorić.

Kada su došli do raskršća puteva u selu Zecovi, prema iskazu Grbića, jedna osoba je dovela grupu Bošnjaka, a Zorić je uperio pušku u njih i naredio im da stanu uz živicu.

– Naši pripadnici su negodovali na ponašanje Duška Zorića – rekao je svjedok, te istakao da je Zorić doveo Idriza Brakića na sredinu makadamskog puta i bez povoda ispucao kraći rafal u njega. Naveo je da se Zorić okrenuo prema grupi i ubio još tri osobe.

Grbić je kazao da je nakon toga Zorić rekao jednoj osobi da bježi, a kada je ona krenula putem, Zorić joj je ispucao kraći rafal u leđa. Svjedok je naveo da je tada zaštitio osobu koja je iduća na redu, te da se „gambao“ sa Zorićem. Istakao je da je ta osoba pobjegla, a da se Zorić derao da pucaju, što niko nije poslušao.

– Suborci su ostali skamenjeni od brutalnosti…- kazao je Grbić u izjavi, dodavši da je Zorić nakon toga se okrenuo ka posljednjem civilu i pucao rafalno.

Svjedok Grbić je ispričao da su krenuli dalje i vidjela kako jedna osoba vodi šest do sedam civila. Kazao je da su on i Boško Grujičić u grupi prepoznali Grujičićevog prijatelja. Naveo je da je Zorić “oteo” tu grupu zarobljenih civila.

Nakon pet do deset minuta, prema iskazu Grbića, on i Grujičić su krenuli “oteti” tog prijatelja, ali je Zorić okrenuo pušku u njih, nakon čega su pobjegli u obližnju baštu odakle su vidjeli kada je Duško Zorić otvorio paljbu u zarobljene Bošnjake.

To je bilo strašno gledati. Lica su padala jedan na drugog kao da ih neko slagao – rekao je Grbić, dodavši da je Zorić uzeo upaljač i zapalio gardarobu, te da su tijela gorila. Naveo je i da je Zorić počeo da pali kuće.

Prije čitanja iskaza odbrana Zorića je zatražila da se ovaj iskaz ne pročita, jer nije dat u istrazi. Tužilaštvo je navelo da je istraga u ovom predmetu u tom trenutku trajala i da je uzet u skladu sa zakonom.

Odbrana je navela da bi sve one koje je Grbić pomenuo da je optuženi ubio stavila na provjeru.  Odbrana Grujičića je ustvrdila da se optuženi tog dana nije kretao sa Grbićem, niti da je bio očevidac ovih događaja.

Na ovom ročištu pročitani su iskazi još dva preminula svjedoka – Zdravka Čorića i Mine Hopovac. Čorić je naveo da tokom akcije „čišćenja“ u Zecovima 23. jula 1992. godine nije vidio ubijanja, te da je čuo pucnjavu. Pojasnio je da su „pripadnici čete pucali kako bi zastrašili muslimane“.

Hopovac je ispričala da su 23. jula 1992. srpski vojnici odveli njenog muža i dvojicu sinova, a ženama i djeci rekli da idu u podrum jedne kuće. Tu je vidjela kada je jedan vojnik izveo jednu žensku osobu na kojoj je, kada se vratila, vidjela da je bila zlostavljana. Kasnije je čula da je bila silovana.

Tijelo muža i sinova, navela je, pronašla je u masovnoj grobnici Hrastova glavica. Suđenje će se nastaviti 17. februara, prenosi BIRN.

KAKO RAZUMJETI HRVATSKU POLITIKU OKO BOSNE?

Autor: Dr. Mustafa Cerić
DR. MUSTAFA CERIĆ: Nas u Bosni više brinu slabosti hrvatske demokracije, slobosti koje prate hrvatsku politiku oko Bosne. Hrvatska politika oko Bosne nije samo nejasna nama u Bosnu, već je mnogo više nejasna Hrvatskoj, koja nešto hoće u Bosni i s Bosnom, ali ne zna tačno šta hoće. Hrvatska bi htjela da je Bosna voli i poštuje, ali joj ne uzvraća ni svoju ljubav ni svoje poštovanje; htjela bi da Bosnu štiti od opasnosti drugih, ali je sama stalno ugrožava; htjela bi Hrvatska da u Bosni ima sigurnog saveznika, ali stalno narušava to savezništvo; htjela bi da Bosna bude nezavisna i “emancipirana” država, ali joj stalno podmeće klipove u noge.

Predsjednik Alija Izetbegović je govorio da je za Bosnu povoljna situacija kad je njen komšija Srbija vojno slab, a njen susjed Hrvatska demokratski jak. Pretpostavljam da ima onih koji su zaduženi da u ime Bosne prate koliko je danas Srbija vojno jaka, ali sigurno je da nije jaka kao što je bila početkom devedesetih kada je izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, nas u Bosni više brinu slabosti hrvatske demokracije, slobosti koje prate hrvatsku politiku oko Bosne. Hrvatska politika oko Bosne nije samo nejasna nama u Bosnu, već je mnogo više nejasna Hrvatskoj, koja nešto hoće u Bosni i s Bosnom, ali ne zna tačno šta hoće. Hrvatska bi htjela da je Bosna voli i poštuje, ali joj ne uzvraća ni svoju ljubav ni svoje poštovanje; htjela bi da Bosnu štiti od opasnosti drugih, ali je sama stalno ugrožava; htjela bi Hrvatska da u Bosni ima sigurnog saveznika, ali stalno narušava to savezništvo; htjela bi da Bosna bude nezavisna i “emancipirana” država, ali joj stalno podmeće klipove u noge. Ja sam, zaista, jedan od onih koji je nastojao i još uvijek nastoji da razumijem hrvatsku politiku u i oko Bosne, ali priznajem nisam ju razumio, niti je danas razumijem. Bolje reći, kad god sam pomislio da sam razumio, pojavi se neki lik koji mi pokvari taj utisak. Jučer mi je pokvarila taj utisak g-đa Nika Pinter, članica tima vlade Republike Hrvatske za slučaj Prlić i voditeljica Ureda u Mostaru pri Hrvatskom narodnom saboru za pomoć “progonjenim braniteljima“ u intervju Večernjem listu[1] je naglasila da se “procesiranjem bosanskohercegovačkih Hrvata želi ostvariti ono što Armija BiH nije uspjela u ratu.“ G-đa Pinter naglašava da u slučaju da se potvrdi prvostupanjska presuda Prliću da je tada “Hrvatska jedino bila agresor na području bivše Jugoslavije.“

G-đa Nika Pinter ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo optuživati Bošnjake i Armiju Bosne i Hercegovine za sve hrvatske političke frustracije. Zapanjujuće je da g-đa Pinter vidi sve probleme za Hrvate i Hrvatsku, nabrajajući isključivo navodne zločine koje su počinili Bošnjaci. No, još više je zapanjujuće da Vlada Republike Hrvatske nema tim za slučajeve Karadžić i Mladić, gdje se dokazuju zločini i nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te uloga i učešće zvaničnika Srbije u zločinu. Inače, postoje brojne pravosnažne presude i dokazi da je Srbija vodila agresivni rat protiv Hrvatske i Bosne, pa time izjave g-đe Pinter još više iznenađuju i zbunjuju javnost u Hrvatskoj i Bosni. Također je neobjašnjivo da se političke, a evo već danas i pravne fakture, ispostavljaju Bošnjacima, koji nisu sudije Tribunala u Hagu, niti su Bošnjaci vodili procese protiv Prlića, Kordića, Tute i Štele, Blaškića, Gotovine, Praljka… Bošnjaci nisu prijavili desetine pripadnika HVO-a iz Posavine, niti su Bošnjaci iz Beograda predali zvaničnom Zagrebu stotine imena hrvatskih političara, navodnih zločinaca, niti su Bošnjaci, koji žive u manjem bosanskom entitetu, predali Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine prijavu protiv hrvatskih generala za navodne zločine iz operacije “OLUJA“ u Bosni i Hercegovini, a onda Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine proslijedilo Hrvatskom državnom odvjetništvu.


Nika Pinter
G-đa Nika Pinter ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo optuživati Bošnjake i Armiju Bosne i Hercegovine za sve hrvatske političke frustracije. Zapanjujuće je da g-đa Pinter vidi sve probleme za Hrvate i Hrvatsku, nabrajajući isključivo navodne zločine koje su počinili Bošnjaci. No, još više je zapanjujuće da Vlada Republike Hrvatske nema tim za slučajeve Karadžić i Mladić, gdje se dokazuju zločini i nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te uloga i učešće zvaničnika Srbije u zločinu.

Možda me lik g-đa Pinter ne bi toliko ni uznemirio da nije lika Dragana Čovića, koji na obilježavanju dana herceg-bosne ovako reče: “U Den Hagu se u slučaju šestorice bivših dužnosnika Hrvata iz BiH nastoji presuditi herceg-bosni, Republici Hrvatskoj i Hrvatima u BiH kako ne bi ostvarili svoju jednakopravnost “[2]. A onda je Čović imao potrebu da kaže i ovo: “Hrvati su jedini istinski zagovornici EU i NATO-a.“

Dakle, nije mi jasno, ne razumijem zašto politika Republike Hrvatske ugrožava stabilnost Bosne zbog slučaja Prlić pred Tribunalom u Den Hagu? Zašto g-đa Pinter plaši Hrvatsku i Hrvate od “znatnih financijskih posljedica“, koje mogu tražiti Bošnjaci kao obeštećenje? Zašto g-đa Pinter plaši hrvatsku javnost od optužbi za udruženi zločinački poduhvat? Hrvatska država nema razloga za strah od Prlićevog slučaja. Nažalost, projicirani strah Hrvatske je vezan isključivo za interes Dragana Čovića i grupe oko njega u Bosni (i Hercegovini) i Hrvatskoj, da uz pomoć novopostavljene hrvatske vlade i predsjednice Hrvatske, ishodi beneficije i sinekure, ali i da pokuša reinkarnirati herceg-bosnu, koja je ukinuta Washingtonskim sporazumom, a nakon toga je njeno ukidanje ovjereno i privremenim Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zar treba naglašavati da je u skoro svakom slučaju protiv organizatora i izvršitelja zločina iz reda srpskog naroda pred Tribunalom u Hagu dokazivan i potvrđen udruženi zločinački poduhvat.

Bošnjacima i Bosni nije potrebna presuda protiv Prlića da bi tužili Hrvatsku pred bilo kojim sudom. Za to postoje već presude i dokazi, posebno oni koji se nalaze u rezolucijma Ujedinjenih Nacija. To bi bio neuporedivo lakši slučaj za Bosnu da tuži Hrvatsku za napad na nezavisnu i suverenu državu Bosnu i za pokušaj aneksiranja dijela Bosne, nego dokazivati kršenje konvencije o genocidu, koju je Bosna djelimično dokazala kroz zajedničku bošnjačko-hrvatsku ili bosansku politiku u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, u sporu protiv Srbije na Sudu Pravde u Den Hagu. Ko se imalo razumije u pravo zna o čemu se ovdje radi, jer vođenje državnog agresivnog rata i pokušaj otimanja državnog teritorija je neuporedivo lakše dokazati nego kršenje konvencije o genocidu od strane jedne države. Dovoljno je pročitati haške presude Kordiću, Blaškići i današnje presude Prliću pa shvatiti da se radilo o agresivnim ratnim ciljevima Hrvatske prema Bosne… Sve je to bez razumne sumnje utvrđeno tijekom zadnjih 17 god., ali, gle čuda, Bosna nije tužila Hrvatsku, već određene interesne grupe u Hrvatskoj i Bosni hoće da nametnu strah hrvatskoj državi od Bosne i Bošnjaka zbog očekivane presude Prliću radi svojih uskih ličnih interesa. To je politika, koja ne vidi dalje od nosa. Naime, istih ili sličnih presuda kao što je presuda Prliću ima na pretek, pa sumnja da bi Bosna mogla iskoristiti nešto što je već odavno mogla iskoristiti protiv Hrvatske nema utemeljenja u zdravoj pameti, već u bolesnoj ambiciji pojedinaca, koji spašavaju svoj kriminal. Ako g-đa Pinter ne zna ili neće, onda bi trebao neko od hrvatske demokratke pameti da objasni hrvatskoj javnosti u Hrvatskoj i u Bosni da slučaj Gotovina i Prlić nisu isti slučajevi. Hrvatska bi trebala znati da ulazi u zamku zbog neprimjerenog političkog pritiska na Tribunal, na EU, na međunarodnu zajednicu i što je najopasnije Hrvatska nerazumnim pritiscima može da izprovocira Državu Bosnu i Hercegovinu da promijeni svoju politiku. Podrška da Bosna što prije ostvari svoj državno-politički cilj, a to su euroatlanske integracije, EU i NATO, nije samo bosanski državno-nacionalni interes, već je to ništa manje i hrvatski državno-nacionalni interes. Zbog toga Hravatska treba da bezuvjetno podrži bosansku državu na putu euroatlanskih integracija, kao faktor mira i stabilnosti za sve, ali posebno za Hrvatsku i Bosnu.


Hrvatska bi trebala znati da ulazi u zamku zbog neprimjerenog političkog pritiska na Tribunal, na EU, na međunarodnu zajednicu i što je najopasnije Hrvatska nerazumnim pritiscima može da izprovocira Državu Bosnu i Hercegovinu da promijeni svoju politiku. Podrška da Bosna što prije ostvari svoj državno-politički cilj, a to su euroatlanske integracije, EU i NATO, nije samo bosanski državno-nacionalni interes, već je to ništa manje i hrvatski državno-nacionalni interes.

Nije primjereno od Dragana Čovića da prisvaja Europu svojim nacionalnističkim egom, kao što je onomad pokušao prisvojiti Stolac, niti je primjereno da se Bošnjacima stalno prigovara zato što su ostali živi tako što su potražili utočište od progana iz njihovog doma i domovine u Hrvatskoj. Gostoprimstvo Hrvatske prema bosanskim prognanicima zaslužuje zahvalnost, ali Bosna, posebno, Bošnjaci/Bosanci ne zaslužuju da im se to stalno prigovara. Uostalom, Hrvatska je za to gostoprimstvo primala financijsku i drugu pomoć iz međunarodnih fondova.

Lijepo je što se Hrvati ponose što su bili za referendum o bosanskoj nezavisnosti. Ali, nije primjereno da se umanjuje značaj većine bosanskih građana bez čijeg opredjeljenja da neće ostati u krnjoj Jugoslasviji ne bi bilo moguoće ostvariti nezavsnost i međunaridno priznanje Države Bosne i Herecegovo.

Bit će Bosne dok ima Bošnjaka/Bosanaca, koji su je branili od svih koji su je napadali. I odbranili je. I odbranit će je, ako Bog da.


Ilustracija: Šukrija Meholjić

Zašto je nužna revizija presude za genocid

Zašto je nužna revizija tužbe za genocid
U javnosti je stvorena vještačka i neetična dilema da li je potrebna revizija tužbe protiv Srbije za genocid. Sama ta činjenica – ta dilema ili kolebanje – predstavlja kolosalnu pravničku, političku i etičku grešku dostojnu najstrožije osude i naše suvremenosti i povijesti.

Jer – kako je uopće moguće biti u dilemi o tome da li treba ići do kraja u rasvjetljavanju – s pozitivnim ili negativnim ishodom, svejedno je sa stanovišta principa i pravde – najvećeg mogućeg zločina protiv humanosti i protiv cijeloga jednog naroda?! Ovo utoliko prije što je Haški tribunal već donio presudu o tome da genocid jest učinjen i da Srbija već jest u nekoj vezi s tim, makar i tako što ga nije spriječila, što znači, u najmanju ruku, da ga jest mogla spriječiti. Koja to politika, koja neformalna grupa iz akademske zajednice uopće ima pravo raspravljati (možda i odlučivati) o tome da li treba ili ne treba aktivirati reviziju?! Dilema je zaista zastrašujuća, jer kao takva – kao dilema – implicira vrlo ozbiljnu mogućnost uzmicanja i ističe nekorektnu, najblaže rečeno, poziciju promotora lažne dileme u vezi s najvećim zločinom – zločinom protiv cijeloga naroda. Dileme o takvim stvarima su neprihvatljive sa svih mogućih aspekata. Takve stvari ne opraštaju ni Bog ni Povijest. Jedini krajnji rezultat eventualnog odustajanja bio bi povijesno kolektivno samoponižavanje i prezir. A zbog čega?  Zato da se ne bi zamjerilo dosljednome vojvodi Nikoliću, „svilenome“ Mladenu Ivaniću i razbijaču Miloradu Dodiku koji naprosto nisu u stanju napraviti ništa dramatičnije od onoga što su već učinili i što sada čine na razbijanju države Bosne i Hercegovine. Zar je to razlog da se odustane od konačne sudske riječi o genocidu?!

Pri svemu ovome nužno je naglasiti: Ne sudi se tu Srbima nego jednoj srbijanskoj politici i institucijama u jednome njenom mračnom razdoblju. To je velika razlika!

Nikada nijedan narod u cjelini nije kriv, već jedan njegov dio, ili neke njegove institucije.

Dakle, dilema o potrebi revizije za genocid je vještačka i kao takva ne samo da je suvišna nego je naprosto morbidna s obzirom na to da je riječ o najvećem zločinu protiv naroda. Pravo na takvu dilemu nema ni gospodin Softić, koji je u ovom slučaju institucija, ni Izetbegović, koji također mora imati svijest o tome da je u ovom slučaju institucija s optimalnom odgovornošću, niti bilo kakva neformalna grupa. O tome je već odlučila ratna realnost, djelomično i Haški sud i Povijest, i na to obavezuje Budućnost. Neka to imaju u vidu oni koji se bave Dilemom.

Što se tiče „argumenta“ o tome da li postoje nove činjenice da bi se aktivirala revizija tužbe, ni taj „argument“ apsolutno ne stoji, već je on „moguć“ samo kao alibi nekome ko bi htio odustati od revizije. Dokle god postoji bilo kakva mogućnost za utvrđivanje istine o zločinu, posebno o onome kakav jest genocid, nužno je iskoristiti svaku takvu mogućnost. Poznato je da su i u prethodnim presudama, odnosno procesima, neke važne činjenice pogrešno interpretirane i pogrešno su pravnički situirane, da su ključna mjesta u važnim dokumentima „zatamnjivana“ i td. Revizija je uvijek moguća. O nekim novim činjenicama upoznaju nas i mediji.

Ali, poenta je u sljedećem: Reviziju je važno pokrenuti, a neka Sud preuzme odgovornost za to da li ima ili nema osnova za reviziju. Pogrešno je da o tome konačnu (negativnu) odluku donosi gospodin Softić, gospodin Izetbegović, dio akademske zajednice i sl. To bi bio aprioran, kapitulantski odnos najvišega reda o sudbinski važnom pitanju.

U vezi s revizijom tužbe, već prijete, ucjenjuju BH političari iz oba RS. To ponovo potvrđuje da su oni daleko od katarze, od priznanja genocida, da oni ucjenjuju Istinu i Povijest, pa i Budućnost, svojom navodnom dobronamjernošću (kakvo licemjerje!) u zavisnosti od bh odnosa prema reviziji. Koje dobro su ovoj zemlji učinili Nikolić, Dodik, Ivanić?! Oni bi morali znati, kao i cjelokupna javnost, da se dobri odnosi mogu graditi – a morat će se graditi, i treba ih graditi, ali s nekim drugim protagonistima a ne s njima jer su oni očigledno nesposobni za to! – samo na osnovama pune istine, istinskog uvažavanja i prihvaćanja činjenica iz nedavne prošlosti jer su tako važni dijelovi prošlosti uvijek i dio budućnosti. To je bitan način da se predupredi ponavljanje tragične prošlosti. Tu prošlost možemo apsolvirati samo istinom i odnosom prema njoj kakav zaslužuje istina. Zašto se tako panično plaše revizije tužbe?!
Nema nijednog razloga da se ne aktivira revizija tužbe. (Indikativno je da se tek sada raspravlja o tome, pa se sasvim razložno postavlja pitanje: Nije li prekasno, i nije li „namjerno  postalo prekasno“?) Očito su „snažan argument“ za dilemu i kalkulacije dnevne politike s onima koji su još uvijek živi akteri genocida u BiH.

Oni koji razmišljaju o tome kakve političke posljedice može imati revizija, koja je već izložena snažnim UCJENAMA, neka pomisle o tome kakve posljedice može imati odustajanje, ili bilo koja vrsta opstrukcije koja bi osujetila reviziju, za narod koji je izložen genocidu, kakve posljedice za Povijest, ali i posljedice za Budućnost koja može biti uspješna samo ako se gradi na zdravim temeljima istine,  a ne na potrpavanju genocida bilo kakvim političkim ucjenama.

Jer – gore od genocida može biti samo političko cjenkanje o njemu.

 

Esad Duraković

ZAUSTAVITE UNUTRAŠNJE I VANJSKO ANTIBOSANSKO, ANTIEVROPSKO I ANTIDEJTONSKO DJELOVANJA RS NA ČIJEM ČELU JE OSOBA SA AMERIČKE CRNE LISTE

Međunarodni tim eksperata Instituta za istraživanje genocida Kanada, upozoravaju i apeluju na evropske i međunarodne institucije


Spriječiti paradiplomatsko djelovanje Genocidne tvorevine

U času kad anonimni Thimothy Less preko prestižnog Foreign Affairsu prekraja granice na Balkanu za tuđi račun, u vremenu kad Njemačka upozorava da će se Evropska unija – ako se bude raspadala, raspasti zbog Balkana, u trenutku prestravljenosti EU diplomata koji se ne snalaze nakon Brexita i Obame, mi snažno želimo potvrditi našu privrženost moralu u politici i još jednom dati svoj glas za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu.

Ovim pismom podržavamo upozorenja bh-organizacija u matici i dijaspori, istaknutih akademika, istraživača i aktivista od 31. januara ove godine. Upozorenja su izrečena protiv antibosanskohercegovačkog djelovanja paralelne vanjske mreže Milorada Dodika, osobe na američkoj crnoj listi. Djelovanje RS-a preko kancelarija RS je neustavno, antidejtonsko i upereno je protiv Bosne i Hercegovine, ali i Evropske unije.

Dakle, nota bene Europa: prekrajanje granica je Dodikov cilj, raspad EU Dodiku je zalog za raspad Bosne i Hercegovine, a prestravljenost europskog vodstva i briselske birokracije je stanje koje – zajedno sa svojim saveznicima i zaštitnicima – priprema, proizvodi i priželjkuje.

Da objasnimo! Jednom se već, ne tako davno, kroz Bosnu i Hercegovinu pucalo u Evropu, u samo srce Evrope. Pucnjem u Sarajevu 1914. Bosna i Hercegovina je iskorištena kao medij za raspad Austrougarske i početak I svjetskog rata. Danas, 2017., kroz Bosnu i Hercegovinu, opet ko medij, ponovo se puca, ovaj put u Evropsku uniju.

Neko na Balkanu aktivno potpiruje i priželjkuje raspad EU. Nota bene, Europa!

Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državni put, u to smo uvjereni. Da bi olakšali put, da bi olakašali život njenim građanima i narodima, da bi EU mogla nastaviti rješavanje naraslih problema bez balkanskih podmetanja, apelujemo na zasutavljanje unutrašnjih i vanjskih antievropskih i antidejtonskih djelovanja RS administacije, na čijem čelu je osoba sa američke crne liste, piše u saopćenjuu Međunarodnog tima eksperata Instituta za istraživanje genocida Kanada, koje je potpisao profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada.


Milorad Dodik, sa američke crne liste, predvodinik velikosrpske nacionalističke i ratnohuškačke politike u BiH i na Balkanu

Svi ambasadori SAD-a na Balkanu ostaju do isteka mandata

Svi ambasadori SAD-a na Balkanu ostaju do isteka mandata

Svi ambasadori SAD-a na Balkanu ostaju do isteka mandata
Približno 70 posto američkih diplomata širom svijeta su karijerne diplomate na koje se Trumpova odluka ne odnosi. Američki predsjednik, inače, uz saglasnost Senata, imenuje ambasadore, koji mogu biti politički postavljeni ili izabrani među profesionalcima iz američkog ministarstva vanjskih poslova.

Odluka predsjednika SAD Donalda TrUmpa da smijeni ambasadore koje je imenovala prethodna administracija ne odnosi se ni na jednog američkog diplomatu na Zapadnom Balkanu, jer nijedan od njih nije politički imenovan, piše portal European Western Bal.

Drugim riječima, ambasadori SAD iz regiona neće biti vraćeni u zemlju dekretom, već ostaju do isteka mandata, mada se gotovo svima mandat završava krajem ove ili početkom sljedeće godine.

Tramp je, naime, još u decembru, odmah poslije izbora za predsjednika, pozvao sve ambasadore koji su politički imenovani da napuste svoje funkcije do 20. januara, što je izazvalo pometnju u diplomatskoj zajednici i medijima, koji su procjenjivali da je riječ o velikom broju ambasadora.

Informacija da će ambasadori morati da napuste svoje funkcije zainteresovala je i javnost na Zapadnom Balkanu, jer su američke diplomate u tim zemljama u najširoj javnosti viđene kao značajni politički akteri na domaćim scenama.

Činjenica je, međutim, da su sve visoke diplomate u zemljama regiona karijerne diplomate, koje nemaju veze sa starom ili novom administracijom, a u zemlje regiona su svi, osim ambasadora u Srbiji, došli početkom 2015. godine.

Budući da im mandat, prema EWB, traje oko tri godine, može da se očekuje da će novi ambasadori u zemlje Zapadnog Balkana doći krajem ove ili početkom sljedeće godine.

Američki ambasador u Albaniji je Donald Lu, a na to mjesto je došao u januaru 2015. godine. Prethodno je u Zapadnoj Africi bio angažovan na rješavanju krize sa širenjem ebole, a u 25 godina dugoj karijeri, Tirana je prvo ambasadorsko mjesto koje je zauzeo.

Maureen Cormack je postala ambasador SAD u BiH u januaru 2015. godine. Karijeru u State Departmentu počela je 1989. godine i služila je u Južnoj Koreji i Poljskoj kao direktor američkih centara.

Prije dolaska u Sarajevo, Cormack je radila u Wshingtonu kao izvršni asistent u kancelariji specijalnog predsjedničkog izaslanika za Globalnu koaliciju za borbu protiv ISIS-a.

Julieta Valls Noyes postavljena je za ambasadora SAD u Hrvatskoj u junu 2015. godine, a pri State Departmentu radi od 1985. godine.

Do nedavno je bila zamjenik pomoćnika državnog sekretara u Odjeljenju za evropske i evroazijske poslove pri Državnom sekretarijatu.

Na tom je poslu bila zadužena za odnose s EU i Zapadnom Europom.

Kosovo, Makedonija, Crna Gora

Američki ambasador na Kosovu je Greg Delawie koji je od 2012. godine na funkciji zamjenika pomoćnika sekretara Ureda za kontrolu, verifikaciju i saglasnost oružja u State Departmentu. Ima iskustva na Balkanu jer je od 2004. do 2007. bio zamjenik šefa misije SAD-a u Hrvatskoj, od 2009. do 2012. bio je i zamjenik šefa misije SAD-a u Njemačkoj, a bio je i u drugim diplomatskim misijama u Evropi i širom svijeta.

Ambasador SAD-a u Makedoniji Jess Baily stigao je u Skoplje februara 2015. godine sa pozicije zamjenika šefa Misije SAD-a u Ankari. Ima bogatu diplomatsku historiju, a između ostalog je bio direktor Kancelarije za jugoistočnu Evropu pri State Departmentu.

Nominaciju Margaret Ann Uyehara za američku ambasadoricu u Crnoj Gori potvrdio je američki Senat u decembru 2014. godine. Karijerna članica američke diplomatske službe, u rangu ministra savjetnika, ima trodecenijsko iskustvo upravljanja osobljem i sredstvima Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Službovala je u Austriji, Njemačkoj, Ukrajini, Indoneziji, Japanu, Filipinima, Velikoj Britaniji i Maliju.

Srbija

Američki ambasador u Srbiji je Kyle Scott, a svoje akreditive predao je u februaru prošle godine. U State Departmentu je najprije bio zadužen za pitanja Hrvatske, Izraela i Švicarske, a 1994. je nakratko napustio diplomatiju i bavio se nacionalnom sigurnošću na Hooverovom institutu Univerziteta Stanford.

U diplomatsku službu se vratio poslije dvije godine i postavljen je za političkog savetnika u Ambasadi SAD-a u Moskvi, da bi 1999. godine isti posao obavljao u Budimpešti. Potom se preselio u Brisel, od 2003. je bio zaposlen na mjestu političkog predstavnika misije SAD-a pri EU-u, a 2005. godine je postao zamenik šefa američkog predstavništva pri OSCE-a u Beču.

Približno 70 posto američkih diplomata širom svijeta su karijerne diplomate na koje se Trumpova odluka ne odnosi. Američki predsjednik, inače, uz saglasnost Senata, imenuje ambasadore, koji mogu biti politički postavljeni ili izabrani među profesionalcima iz američkog ministarstva vanjskih poslova.

 

(Vijesti.ba

Podrškom Dodiku Srbija dovela u pitanje svoj položaj u Evropi

Sonja Biserko

HELSINŠKI KOMITET ZA LJUDSKA PRAVA U SRBIJI

sonja-biserko
Sonja Biserko, Foto: Arhiv

Predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava za Srbiju Sonja Biserko smatra da su američke sankcije Miloradu Dodiku došle kasno. Došle su u situaciji, kaže Biserko, kada je „Dodik ozbiljno ugrozio poredak u Bosni i Hercegovini. On je prekršio Dejtonski sporazum i to u onim najosnovnijim tačkama, koje se tiču prije svega bezbjednosti“.

– On ne samo da je tog dana (9. januar) slavio praznik koji označava ili definiše karakter ponašanja Srba u Bosni i Hercegovini 1992. Dodik je uzurpirao i vojsku, kao jednu od zajedničkih institucija veoma važnu za stabilnost u BiH. On je na taj način doveo u pitanje sve ono što se radilo na integraciji u BiH posljednje decenije – kaže Biserko u intervjuu za novinsku agenciju Patira.

Biserko smatra da nakon sankcija Dodiku od strane SAD-a, sada i Evropska unija razmatra mogućnost donošenja sličnih mjera. Nažalost, kaže Biserko dalje, Srbija nije spremna da uvede iste sankcije, „a to se može zaključiti iz izjava Aleksandra Vučića“.

Srbija od početka podržava zategnutu situaciju u Bosni i Hercegovini. Njen cilj jeste odvajanje Republike Srpske, naravno, kroz retoriku koja se prilagođava međunarodnim očekivanjima. Srbija je uvijek prikladna, uvijek podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine, ali u drugom dijelu rečenice uvijek kaže kako je ta zemlja neodrživa – kaže Biserko za Patriju.

Znači, Srbija istrajava na toj svojoj podršci Republici Srpskoj i na Dejtonskom sporazumu, ali na način kako ga ona razumije – dodaje Biserko.

Na pitanje da li će Srbija zbog svoje politike prema Bosni i Hercegovini također snositi poljedice, Biserko smatra da je zbog stava prema Republici Srpskoj, Srbija dovela u pitanje i vlastitu orijentaciju.

Srbija će biti pod pritiskom Evropske unije, i zapada generalno, da uskladi svoj stav prema BiH, odnosno prema Republici Srpskoj, na način kako to čini Evropska unija. Mi ulazimo u jednu fazu u kojoj će Srbija biti pod velikim pritiskom i zbog Kosova i zbog Bosne i Hercegovine, a prije svega zbog svog ponašanja prema regionu, posebno posljednjih mjeseci. Preko nekoliko glavnih ministara u Vladi Srbije, kao što su Ivica Dačić, Srbija je do kraja zategla odnose sa svim susjedima. Preko otvaranja srpskog pitanja u regionu zapravo su otvorena pitanja koja je otvarao i Milošević ’90-ih godina, a to su pitanje teritorije i slično – smatra Biserko.

Konačno, Republika Srpska ne bi mogla ići tako daleko bez podrške Srbije i Rusije – dodaje Biserko, piše Patria.

NAP.ba

Bošnjacima tako i našim prijateljima, kao i onima koji bi više zeljeli saznati o bošnjackom nacionalnom bicu, prezentira naša historija, kultura, vjera, kao i politicka zbivanja medju nama. Naravno, ovdje cemo posebno prezentirati domovinu bošnjaka Bosnu i Hercegovinu, kao i drevni Sandzak, Kosovo i sve druge prostore na kojima stoljecima zive dobri Bošnjani.

Discover

A daily selection of the best content published on WordPress, collected for you by humans who love to read.

BOSNA I HERCEGOVINA

Bosna i Hercegovina (skraćeno: BiH) je država u jugoistočnom dijelu Evrope, smještena na zapadu Balkanskog poluotoka. Sa sjevera, zapada i jugo-zapada graniči sa Hrvatskom, a sa istoka sa Srbijom. Na jugo-istoku graniči sa Crnom Gorom. Glavni grad zemlje je Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. godine nakon odluke građana BiH referendumom o samoopredjeljenju.

Bošnjaci

autohtoni narod Bosne, Hercegovine i Sandžaka

Nasmiješi se prirodi

Love nature, but leave her wild...

Husović Omer - Blog

Edukativni sadržaji iz oblasti biologije

Škola za dušu

Lični i duhovni razvoj

Ibrahim Halilović

Just another WordPress.com site

Bahrudin Hrnjica Blog

All about technology: ML, .NET, EA, FEM, Math...

O Duhu i njegovim Moćima

ex. O Umu i njegovim Igrama... Religiji, Umjetnosti, Filozofiji, Znanosti... i Književnosti!

Riječ-dvije o filmovima na moj način

Blog posvećen prvenstveno filmovima, ali i serijama, knjigama i ko zna čemu još

TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program

maglaj, historija, dokumenti, rodoslov

Nespokoj

© Sandra Bakaj

Novosti sa Balkana

Vijesti sa Balkana: politicke, ekonomske, socijalne,sportske informacije o drzavama balkana Srbiji Bosni i Hercegovini Hrvatskoj Kosovu Makedoniji...druzenje kontakti chat zabava vicevi ljubav